Istorija

Istorija kluba

Prve Godine Rada (1925 – 1932)

U to vrijeme, tokom jedne godine, u Crnoj Gori su igrane dvije fudbalske sezone (proljeće i jesen), pa je novi nastup kluba u prvenstvu zabilježen u oktobru 1928. godine. U prvom kolu, „Zora“ je savladala ekipu „Balšića“, no u narednoj fazi takmičenja eliminisana je porazom od cetinjskog „Lovćena“ (2:3).

Novi klub brzo je postao bitan dio sportskog i društvenog života u gradu pod Goricom, a sve je počelo od prvog susreta u klupskom istorijatu – prijateljske utakmice sa starijim gradskim rivalom „Balšićem“ (2:1). Na prvim utakmicama „Zore“, koju je predvodio slovenački trener Karlo Vugrinec, u to doba crveni dres kluba nosili su Musaja Čelebičić, Vaso Vukadinović, Bećo Abdomerović, Vaso Čarapić, Vlado Kirsanov, Đorđe Kešeljević, Vaso Kulić, Blažo Prelević, Duljo Džaferadžović, Blažo Šutulović, Buto Krkanović, Luka Bulatović, Tahir Čelebić, Ilija Ivanović, Milo Pajović, Milovan Radulović, Vuko Vuksanović, Dušan Krcunović, Đorđije Vučeljić, Branko Rajković, Smail Bibezić, Šećir Kapadžić i Arso Marković.

Dostupni istorijski izvori govore kako je „Zora“ prvi nastup u zvaničnom šampionatu imala drugog oktobra 1927. godine. Tog dana, klub je protiv „Balšića“ odigrao meč prvog kola Prvenstva splitskog podsaveza – Crna Gora, uz eliminaciju rezultatom 0:3. Već sljedeće sezone (proljeće 1928.), „Zora“ se na početku istog takmičenja opet sastaje sa „Balšićem“ i bilježi još jedan poraz.

Četiri Naslova Prvaka I Prva Međunarodna Gostovanja (1932 – 1935)

Prva titula prvaka Crne Gore osvojena je u sezoni jesen 1932. U prvoj fazi prvenstva Cetinjskog podsaveza, „Budućnost“ je još jednom bila bolja od „Balšića“ (2:1), da bi nakon toga istim rezultatom trijumfovala u Nikšiću nad „Hercegovcem“ (današnja „Sutjeska“). U polufinalu šampionata u Podgorici je savladan „Gorštak“, te je šestog novembra 1932. u Podgorici zakazano finale između „Budućnosti“ i „Lovćena“. U jednoj od najboljih i najuzbudljivijih utakmica u prijeratnoj Crnoj Gori, podgorički klub slavio je rezultatom 6:3, golovima Mitrovića (3), Popovića, Markovića i Miloševića, čime je prvi put u istoriji osvojio naslov prvaka.

Kao prvak Cetinjskog podsaveza, „Budućnost“ je krajem 1932. i početkom 1933. odigrala prve međunarodne susrete. Podgoričani su prvo gostovali „Vlazniji“ u Skadru (1:1), a potom dva puta savladali „Tiranu“ u gostima (2:0; 2:1).

Već sljedeće godine (proljeće 1933.), „Budućnost“ je odbranila naslov prvaka Cetinjskog podsaveza. U sezoni koja je počela u maju, klub je redom pobjeđivao ekipe „Balšića“ (1:0), „Sutjeske“ (7:1), „Berana“ (3:0), pa je uslijedilo još jedno veliko finale protiv „Lovćena“. Prvi meč, odigran 23. jula 1933, završen je bez pobjednika (2:2), pa je odluka o prvaku odložena za sedam dana. U novom susretu, „Budućnost“ je slavila 2:0 i podigla drugi pehar u klupskoj istoriji.

Dominacija „Budućnosti“ nastavljena je i u jesenjoj sezoni. Poslije pobjeda nad „Balšićem“, „Gorštakom“ i „Zmajem“ (današnja „Iskra“), „Budućnost“ se u finalu opet sastala sa „Lovćenom“. Mečevi za odluku o prvaku ušli su u 1934. godinu, a nakon remija na Cetinju (1:1), „Budućnost“ je pred svojim navijačima slavila 1:0 (25. mart 1934.) i tako osvojila treći trofej šampiona Cetinjskog nogometnog podsaveza.

Posljednju u nizu od četiri uzastopne titule, „Budućnost“ osvaja 1934. godine. Podgorički sastav opet je imao maestralnu sezonu u prvenstvu Cetinjskog podsaveza – protiv „Iskre“ (5:1; 1:1), „Sutjeske“ (2:0; 4:1) i „Balšića“ (5:0; 2:1). Još jedno finale u kojem su snage odmjerili „Budućnost“ i „Lovćen“ opet je pripalo Podgoričanima. U prvom susretu, „Budućnost“ je pobijedila rezultatom 2:0, pri čemu je ostala neporažena i u revanšu (1:1).

Dominacija „Budućnosti“ nastavljena je i u jesenjoj sezoni. Poslije pobjeda nad „Balšićem“, „Gorštakom“ i „Zmajem“ (današnja „Iskra“), „Budućnost“ se u finalu opet sastala sa „Lovćenom“. Mečevi za odluku o prvaku ušli su u 1934. godinu, a nakon remija na Cetinju (1:1), „Budućnost“ je pred svojim navijačima slavila 1:0 (25. mart 1934.) i tako osvojila treći trofej šampiona Cetinjskog nogometnog podsaveza.

Zabrana I RSK „Crna Gora“ (1935 – 1941)

Već od aprila 1933. godine, „Budućnost“ je, zajedno sa gradskim rivalom „Slavijom“ i cetinjskim „Lovćenom“, bila u nemilosti tadašnjeg režima Kraljevine Jugoslavije. Razlog je ležao u činjenici da je „Budućnost“ bila prepoznata kao radnički klub, čiji su članovi bili aktivni i u političkim događajima u tadašnjoj Podgorici.

Kako je rad kluba gotovo ugušen od 1935. godine, u vremenu koje je uslijedilo rađeno je na njegovoj obnovi. Taj je rad 1937. doveo do uspostavljanja Radničkog sportskog kluba „Crna Gora“ – uz naziv pod kojim će „Budućnost“ nastupati sve do 1941. godine.

Klub je nastupio u nekoliko sezona šampionata, no bez značajnijih rezultatskih uspjeha. Ipak, iz tog perioda, posebno se izdvajaju česti mečevi protiv takođe zabranjivanog mostarskog „Veleža“, sa kojim je klub održao prijateljske odnose i nakon Drugog svjetskog rata.

Početkom ratnih dešavanja, fudbalski klubovi u Crnoj Gori prekinuli su rad, a tokom deceniju i po rada, iza „Budućnosti“ su ostala četiri naslova prvaka uz još dva učešća u finalu. Za istorijske zapise ostali su veliki mečevi za titulu protiv „Lovćena“, ali i mnogi drugi dueli na terenu na obali Morače, nedaleko od današnjeg stadiona pod Goricom.

Ostala je i priča o prvom i posljednjem velikom podgoričkom gradskom derbiju. „Budućnost“ i „Balšić“ – koji su u jednoj epohi, u relativno malom gradu, simbolizovali dvije suprotstavljene društvene ideologije. „Budućnost“ – klub radničke profilacije, često progonjen i zabranjivan, no omiljen među većinom građana. „Balšić“ – najstariji podgorički tim, favorizovan i podržavan od strane struktura tadašnje vlasti. Kako će reći skromni sportski arhivi iz predratnog perioda – odigrano je ukupno 11 zvaničnih utakmica „Budućnosti“ i „Balšića“ u šampionatu. Mnogo više uspjeha imala je „Budućnost“ sa osam pobjeda, naspram tri trijumfa velikog gradskog rivala.

Iz istog perioda datira još jedna, i dalje živa, fudbalska tradicija. Naime, deveti oktobar 1932. godine, datum je tokom kojeg je odigrano prvo izdanje crnogorskog fudbalskog derbija. Od tada do danas, kroz brojne dekade, „Budućnost“ i „Sutjeska“ odigraće 88 zvaničnih utakmica, u kojima je znatno uspješniji bio klub iz Podgorice.

Obnova rada i prvi mečevi u jugoslovenskoj Prvoj ligi (1944 – 1947)

Premda je Podgorica oslobođena od okupatora 19. decembra 1944. godine, ideja o obnovi „Budućnosti“ pronikla je i prije tog datuma. Sve se, reći će upućeniji poznavaoci klupske faktografije, dogodilo početkom jeseni 1944. na slobodnoj partizanskoj teritoriji u mjestu Bioče. Sreski odbor komiteta SKOJ-a tog je dana donio odluku o obnovi rada kluba koji će iz ratnih dešavanja izaći sa brojnim žrtvama. Naime, u razdoblju 1941 – 1945, u narodnoj je borbi protiv fašizma palo čak 60 boraca koji su u prethodnom vremenskom okviru bili registrovani članovi „Budućnosti“.

Trener podgoričkog kluba postao je Vojin Božović, po mnogo čemu specifičan akter u klupskom životopisu. Za „Budućnost“ je bio vezan i prije rata, nastupajući u njenom dresu od 1931. godine sve do odlaska u beogradsku „Jugoslaviju“. Nakon rata, osim što će tri sezone paralelno provesti kao trener i igrač kluba, Božović je ulogu šefa stručnog štaba „Budućnosti“ obavljao čitavih deset godina. Riječ je o apsolutnom rekordu u cjelokupnom istorijatu našeg kluba.

Prvu utakmicu po obnovi, „Budućnost“ je odigrala prvog maja 1945. godine, i to protiv starog rivala „Lovćena“ na Cetinju (4:2). Predstojećih desetak mjeseci klupskog istorijata protiče u odigravanju serije prijateljskih utakmica o kojima je više informacija donosila i tadašnja štampa – počev od splitskog „Hajduka“ (3:5), „Crvene zvezde“ (2:3), beogradskog „Radničkog“ (2:1) i dubrovačkog GOŠK-a (4:0), preko „Lovćena“ (5:7; 7:0), „Sutjeske“ (4:2; 1:1; 5:1) i „Bokelja“ (3:1), sve do prvog poslijeratnog međunarodnog susreta protiv „Tirane“ (6:1).

Bio je to period priprema za prvo fudbalsko takmičenje u Crnoj Gori nakon rata – Republički šampionat 1946., koji je počeo u maju. U takmičenju su nastupila četiri kluba – „Budućnost“, „Lovćen“, „Sutjeska“ i „Arsenal“ (Tivat), a prvaka je očekivao direktan plasman u prvu sezonu Prve savezne jugoslovenske fudbalske lige. Ubjedljivim pobjedama u prvom dijelu šampionata, nad „Arsenalom“ (8:2), „Sutjeskom“ (3:0) i „Lovćenom“ (5:0), „Budućnost“ je opravdala ulogu najjačeg sastava u Crnoj Gori.

Završavajući sezonu sa pet pobjeda i jednim remijem, naš je klub u junu počeo pripreme za nastup u jugoslovenskom prvoligaškom društvu, čiji je prvi vikend bio zakazan za kraj avgusta. Uz „Budućnost“, članovi inauguralne prvoligaške sezone bili su „Crvena lokomotiva“ (Zagreb) „Crvena zvezda“ (Beograd), „Četrnaesti oktobar“ (Niš), „Dinamo“ (Zagreb), „Hajduk“ (Split), „Kvarner“ (Rijeka), „Nafta“ (Lendava), „Metalac“ (Beograd), „Pobeda“ (Skoplje), „Ponziana“ (Trst), „Spartak“ (Subotica) i „Željezničar“ (Sarajevo).

26. avgust 1946. još je jedan poseban datum u klupskoj istoriji. U svježe preimenovanom Titogradu, na stadionu pod Goricom, „Budućnost“ je tog dana odigrala prvi susret u Prvoj saveznoj fudbalskoj ligi. Protivnik je bio jedan od najkvalitetnijih na širem prostoru – zagrebački „Dinamo“, a meč je – napisaće novinski izvještači – odigran po oblačnom vremenu. Prvi prvoligaški duel „Budućnosti“ ispratilo je oko pet hiljada navijača, što je bilo gotovo jednako tadašnjem broju stanovnika središta Titograda. U dresu „Budućnosti“, meč su počeli Marković, Popović, Mišolić, Mugoša, Božović, Jabučanin, Abramović, Vujović, Latković, Methadžović i Pajević.

Već u desetom minutu, „Dinamo“ je poveo golom Mirka Kokotovića, a do kraja drugog dijela Bede je zatresao mrežu „Budućnosti“ za 2:0. Nastavak igre donio je neočekivan rasplet. Na isteku 59. minuta, legendarni napadač Milutin Pajević iz jedanaesterca je smanjio prednost gostiju, a svega tri minuta kasnije atraktivnim volej udarcem poravnao je rezultat. Premda je „Dinamo“ u samoj nadoknadi postigao treći pogodak, odlukom Fudbalskog saveza Jugoslavije meč je registrovan rezultatom 2:2, te je „Budućnost“ na prvoligaškoj premijeri osvojila i prvi bod u najjačem rangu.

Tokom jeseni, titogradski ‘plavi’ ostvarili su prve prvoligaške pobjede - pod Goricom je savladan „Željezničar“ (2:0), a prvi bodovi na strani osvojeni su u Ljubljani, pobjedom nad „Ponzianom“ (3:0). U drugoj polusezoni, 16. marta 1947, „Budućnost“ je ostvarila najubjedljiviju prvoligašku pobjedu u klupskoj istoriji. Riječ je i o najvećem trijumfu jednog crnogorskog kluba u Prvoj saveznoj ligi SFR Jugoslavije. U Titogradu je poražena „Nafta“, rezultatom 9:0. Golgeter naše ekipe Čelebić na toj je utakmici postigao četiri gola.

Uz 20 osvojenih bodova, „Budućnost“ je izborila opstanak, uz plasman na desetoj poziciji šampionata. No, u ljeto 1947., Fudbalski savez Jugoslavije donio je odluku kojom je „Budućnost“ administrativnim putem preseljena u novoformiranu Drugu ligu. Razlog tome bila je politička direktiva - u najjačem rangu morala je ostati jedanaestoplasirana „Ponziana“ iz Trsta.

Između prve i druge lige (1947 – 1952)

Politička eliminacija iz Prve lige nije ostavila veće posljedice po ekipu „Budućnosti“. U Drugoj saveznoj ligi 1947/48, naime, naš je klub osvojio prvo mjesto nakon 20 kola duge borbe sa ekipama novosadske „Sloge“ i „Naša krila“ (Zemun). Baš kao 1947., kada je „Nafta“ pod Goricom poražena sa 9:0, fudbaleri „Budućnosti“ su naredne godine proslavili novu rekordnu pobjedu, ovog puta drugoligašku. Naime, 16. maja 1948., ‘plavi’ su u Titogradu savladali „Rabotnički“ rezultatom 10:0.

Time je „Budućnost“ izborila brz povratak u prvoligašku konkurenciju, u kojoj je očekivalo još devet ekipa. Sezona 1948/49. donijela je najveći dotadašnji uspjeh prvoligaša iz Titograda. Poslije 18 prvoligaških vikenda, „Budućnost“ se, zajedno sa „Našim krilima“, našla na diobi pete i šeste pozicije.

Premijerni mečevi, međutim, nijesu nagovještavali kako bi Titograđani na kraju mogli do tako visokog plasmana. ’Plavi’ su na premijeri pretrpjeli težak poraz na gostovanju beogradskom „Metalcu“ (7:0), a nakon sedam kola, uz tek četiri osvojena boda, bili su na začelju tabele.

Uslijedila je serija od tri uzastopne pobjede „Budućnosti“ nad sastavima „Lokomotive“ (3:0), „Naših krila“ (3:1) i „Metalca“ (2:1), što je bilo dovoljno za proboj ka sredini tabele. Zagrebački „Dinamo“ još jednom je na gostovanju u Crnoj Gori osvojio bod (1:1), a na stadionu pod Goricom, u posljednjem je kolu poražen i prvak Jugoslavije - beogradski „Partizan“ (2:0).

Tokom 1948. godine, „Budućnost“ je ostvarila i prvi veći uspjeh u Kupu Jugoslavije. Nakon trijumfa nad „Šarom“ iz Tetova (3:0) u prvoj fazi, Titograđani su u osmini finala u Splitu iznenadili „Hajduk“ (2:0), no zaustavljeni su u četvrtfinalu na gostovanju „Našim krilima“ (1:4).

Još veći uspjeh u istom je takmičenju napravljen naredne godine. Pošto su redom eliminisali „Radnički“ iz Beograda (1:1 – žrijeb), „Naprijed“ iz Siska (3:0), „Jedinstvo“ iz Čakovca (2:1) i „Slogu“ iz Novog Sada (2:1), plavi su poraženi u polufinalu – opet je u Zemunu bolji bio sastav „Naša krila“ (0:1).

Sezona 1950, koja je počela s proljeća, donijela je grčevitu borbu „Budućnosti“ za prvoligaški opstanak. Ipak, trka sa subotičkim „Spartakom“, duga 18 kola, za pristalice titogradskog sastava, imala je razočaravajuć epilog. Zbog slabije gol razlike, ‘plavi’ su takmičenje završili na posljednjem mjestu. „Budućnost“ je ostvarila tek tri ligaške pobjede - protiv „Spartaka“ (2:0), „Sarajeva“ (2:1) i „Crvene zvezde“ (3:2), koja je neočekivanim porazom u Titogradu izgubila šanse za naslov prvaka. Na najslabiji dotadašnji nastup u Prvoj ligi, nadovezao se i najteži prvoligaški poraz „Budućnosti“ u klupskoj istoriji. Kolo uoči kraja, ’plavi’ su primili deset pogodaka na gostovanju Partizanu.

Nastup u Drugoj ligi 1951., „Budućnost“ je završila na trećoj poziciji, što je bilo nedovoljno za novi povratak u viši rang. Iako su prvi dio sezone okončali kao prvoplasirani sastav, ’plavi’ su posustali tokom nastavka, uz poraze protiv direktnih konkurenata – skopskih timova „Vardar“ i „Rabotnički“.

Pošto je sezona završena, Fudbalski savez Jugoslavije obznanio je odluku o ukidanju Druge lige. „Budućnost“ je time priključena sudionicima Crnogorske republičke lige, u kojoj će provesti naredne dvije sezone.

Od republičkog do najjačeg ranga (1952 – 1955)

Titogradski ’plavi’ rutinski su odigrali sezonu 1952. u Crnogorskoj republičkoj ligi. Uz sedam pobjeda i poraz, „Budućnost“ je osvojila prvo mjesto i time stekla šansu da se kroz baraž bori za plasman u Prvu ligu. Ipak, taj je cilj ostao nedostižan nakon doigravanja sa „Spartakom“ iz Subotice (4:3; 1:1) i „Pobedom“ iz Prilepa (5:2; 1:6).

Narednu godinu u Crnogorskoj republičkoj ligi obilježila je borba „Budućnosti“ i „Lovćena“ za prvo mjesto, koja je trajala do posljednjeg kola. Nakon dva međusobna duela glavnih konkurenata (1:0; 2:3), odluka je pala upravo posljednjeg dana šampionata – dok su ’plavi’ trijumfovali u Tivtu (2:0), „Lovćen“ je osvojio bod na gostovanju „Sutjesci“ (2:2). Inače, u devetom kolu, 10. maja 1953., naš klub savladao je u Danilovgradu ekipu „Iskre“ rezultatom 13:1, što ostaje rekordna pobjeda „Budućnosti“ u svim zvaničnim utakmicama od osnivanja do danas.

Kao prvak republičke lige, „Budućnost“ je nastupila u baražu za Prvu ligu, no povratak je još jednom izostao, nakon loših rezultata u doigravanju sa „Radničkim“ iz Beograda (1:2; 1:3) i „Rabotničkim“ (1:1; 1:3). Ekipa iz Titograda stoga se morala zadovoljiti utješnim plasmanom u reaktiviranu Drugu saveznu ligu.

Povratnički nastup u Drugoj saveznoj ligi (1953/54.) naš je klub završio na petoj poziciji, bodovno prilično daleko od prvog mjesta. Ambicija o povratku crnogorskog predstavnika u Prvu ligu, duga gotovo pola dekade, konačno je ostvarena u sezoni 1954/55. „Budućnost“ je drugoligašku sezonu okončana kao viceprvak, te je, zajedno sa ekipom „Veleža“, obezbijedila plasman među 14 najjačih jugoslovenskih ekipa.

Pet prvoligaških sezona (1955 – 1960)

Publika na stadionu pod Goricom dugo je čekala novi prvoligaški duel. Stoga je gostovanje „Crvene zvezde“ (1:3) u prvom kolu Prve savezne lige 21. avgusta 1955. ispratilo devet hiljada navijača. U naredna dva kola uslijedili su porazi i protiv favorizovanih ekipa „Partizana“ (2:3) i „Hajduka“ (1:5). No, u predstojeća tri kola, ravnoteža je uspostavljena – „Budućnost“ je povezala tri pobjede, među kojima je najznačajnija bila nad „Dinamom“ (3:0). Do kraja jeseni, naš tim je pred svojim navijačima pružao skromne partije, ali bodovi izgubljeni u Titogradu nadoknađivani su pobjedama u gostima. Početak proljeća obilježio je težak poraz na gostovanju „Partizanu“ (9:0), ali i trijumf protiv „Hajduka“ u Titogradu (2:1). Zahvaljujući dobrim izdanjima pod Goricom, pri čemu je posebno odjeknuo visok trijumf nad timom „Željezničara“ (7:0), ali i presudnoj pobjedi u Mostaru (4:2), Titograđani su na kraju sasvim zasluženo izborili opstanak u Prvoj saveznoj ligi.

Uz 10 pobjeda, četiri remija i 12 poraza, Budućnost je imala uspješnu sezonu, koju je završila na diobi od osmog do jedanaestog mjesta na prvoligaškoj tabeli.

Peta sezona Budućnosti u Prvoj ligi (1956/57.), a druga uzastopna, protekla je u dramatičnoj borbi za opstanak. Takmičenje je počelo porazom u Novom Sadu (0:2), te visokom pobjedom nad „BSK“-om u Titogradu (3:0), a veliki podvig prvotimaca Budućnosti viđen je u petom kolu, kada je u Beogradu poražen vicešampion iz prethodne godine – „Partizan“ (2:1). Igru ’plavih’ do kraja jeseni obilježile su brojne oscilacije, pa je crnogorski prvoligaš prvenstvenu pauzu dočekao u donjem dijelu tabele. Uzbudljiv tok proljećnog nastupa „Budućnosti“, obilježila je pobjeda nad „Hajdukom“ (1:0), remi sa „Partizanom“ (2:2), ali i dragocjene pobjede protiv „Lokomotive“ (6:3), „Vardara“ (1:0), „Sarajeva„ (1:0) i „Spartaka“ (2:0). Da će „Budućnost“ ostati prvoligaš, postalo je jasno tek nakon posljednjeg prvenstvenog kola, kada je osvojen važan bod na gostovanju „Zagrebu“ (0:0).

Iako sa slabijim bodovnim učinkom, „Budućnost“ je osvojivši deveto mjesto ostvarila sličan plasman na prvoligaškoj tabeli u odnosu na prethodnu takmičarsku sezonu.

Sezona 1957/58. donijela je niz uspješnih rezultata „Budućnosti“ u direktnim duelima protiv najkvalitetnijih jugoslovenskih sastava. Poslije uvodnog remija u Mostaru (0:0), ’plavi’ su na svom terenu savladali „Hajduk“ (2:0), a nedugo zatim slavili su pobjedu i na gostovanju Splitu (2:0). Jesen Budućnosti obilježili su zapaženi rezultati i protiv „Crvene zvezde“ (2:0) i „Partizana“ (2:2), pa je na pauzi djelovalo kako će Titograđani bez većih problema - uprkos najavljenom smanjenju broja učesnika elitnog ranga - sačuvati status prvoligaša. Kako je „Budućnost“ proljeće otvorila sa četiri utakmice bez poraza, bilo je sve izvjesnije da opstanak neće doći u pitanje. Kruna sezone bila je ubjedljiva pobjeda ’plavih’ nad „Crvenom zvezdom“ u Beogradu, rezultatom 4:1 (27. april 1958).

Plasman na desetoj poziciji u konkurenciji 14 timova bio je zadovoljavajuć epilog još jedne prvoligaške sezone „Budućnosti“.

Sljedeće godine, rezultati našeg kluba u uvodnim kolima djelovali su obećavajuće. Nakon poraza u premijernom susretu protiv „Željezničara“ u Sarajevu (0:2), Budućnost je savladala „Dinamo“ (2:0). Uslijedile su pobjede nad „Vojvodinom“ (2:1) i remiji sa „Rijekom“ (1:1) i „Sarajevom“ (1:1). Izuzetno važan trijumf, prvoligaš iz Titograda ostvario je na gostovanju u Skoplju (2:1), pa je iza ’plavih’ bila uspješna jesen, na čijem je kraju osvojen i bod protiv „Hajduka“ (1:1). Proljeće je počelo sa nekoliko uspjeha. Na tri početne utakmice, ostvarene su dvije pobjede i remi. Opstanak je teoretski obezbijeđen četiri vikenda uoči kraja, kada je pod Goricom poražen „Vardar“ – 3:2.

Sa sedam pobjeda, pet neriješenih susreta i deset poraza, Budućnost je sezonu 1958/59. završila na devetom mjestu.

Petu uzastopnu sezonu u društvu najboljih, jedini crnogorski prvoligaš otvorio je sa tri poraza. ’Plavi’ su redom gubili od beogradskog „Radničkog“ (0:3), „Partizana“ (2:4) i „Slobode“ iz Tuzle (0:1). Nastavak jeseni donio je tek dva trijumfa“Budućnosti“ – nad „Veležom“ (2:1) i „Crvenom zvezdom“ (2:0). Tim iz Titograda je, uz svega šest osvojenih bodova, na prvenstvenu pauzu otišao kao najslabiji prvoligaški tim. Iako započeto sa dvije pobjede i remijem, ni proljeće nije donijelo bolji bilans „Budućnosti“. Štaviše, u poređenju sa jesenjim dijelom, crnogorski prvoligaš bio je i manje efikasan. Uz takve nastupe, ’plavi’ su se oprostili od prvoligaškog ranga već sredinom proljeća. Prvi put od sezone 1954/55, titogradski klub opet se tokom ljeta pripremao za nastup u Drugoj saveznoj ligi.

Doba skromnijih rezultata (1960 – 1965)

Iako je u sezonu 1960/61. ušla kao izraziti favorit na drugoligaškom ’istoku’, „Budućnost“ nije mogla do ekspresnog povratka u jači rang. Sezona je završena na drugom mjestu, iza ekipe „Novog Sada“.

Povratak u elitu izboren je godinu kasnije. Sezonu 1961/62. u Drugoj ligi – ’istok’ obilježila je duga i neizvjesna borba sa niškim i beogradskim „Radničkim“, a naš je klub iz nje izašao kao pobjednik. Stoga, od avgusta 1962. godine, ’plavi’ su opet nastupali u Prvoj saveznoj ligi.

Povratnička prvoligaška sezona otvorena je sa dva uzastopna poraza od OFK „Beograd“ (1:2) i „Sarajeva“ (0:1). Uslijedilo je nekoliko iznenađenja, poput pobjede nad „Hajdukom“ u Splitu (2:1), te remija protiv „Crvene zvezde“ (0:0) i Dinama (1:1). Deset osvojenih bodova u prvom dijelu takmičenja ulivalo je nadu kako bi „Budućnost“ tokom proljeća mogla do opstanka. Međutim, druga je polusezona donijela znatno skromniji učinak prvoligaša iz Titograda. „Budućnost“ je prvi proljećni trijumf ostvarila tek u desetom kolu, a do kraja je postigla još samo jednu pobjedu. Taj učinak bio je nedovoljan da bi cilj bio ostvaren, te je titogradske fudbalere - nakon sezone u elitnom takmičenju – čekala nova selidba u niži rang.

Skromna izdanja „Budućnosti“ viđena su i u Drugoj ligi 1963/64. Naš je klub završio takmičenje na sedmoj poziciji, uz 12 pobjeda i 11 poraza. Mnogo bolje izdanje ’plavih’ donijela je sljedeća drugoligaška sezona. Ipak, učinak od 39 osvojenih bodova, bio je dovoljan za konačan plasman na trećem mjestu, iza „Radničkog“ iz Beograda i zrenjaninskog „Proletera“.

Epoha u znaku senzacije u Kupu (1965 – 1968)

Kao član Druge lige – ’istok’, „Budućnost je u sezoni 1964/65. došla do istorijskog uspjeha. Naš klub, naime, prvi je put nastupio u finalu Kupa Jugoslavije, što je bila jedna od najvećih senzacija tog razdoblja u domaćem fudbalu.

Sjajan nastup Titograđana, koje je sa klupe predvodio Božidar Dedović, počeo je u šesnaestini finala, 28. oktobra 1964. godine. U duelu republičkih rivala, „Budućnost“ u Nikšiću iznenadila prvoligaški sastav „Sutjeske“, trijumfujući rezultatom 3:2. U osmini finala, pod Goricom je poražen „Radnički“ iz Beograda (1:0). Četvrtfinale je bilo na programu 28. aprila, a „Budućnost“ je pred svojim navijačima eliminisala još jedan prvoligaški tim – OFK „Beograd“ (3:2). U polufnalu, koje je bilo na programu 12. maja, „Budućnost“ je gostovala „Vardaru“, koji je uoči duela važio za uvjerljivog favorita. No, još jedan prvoligaš poražen je u sjajnoj seriji igrača iz Titograda – ’plavi’ su u Skoplju slavili rezultatom 2:0 i time izborili nastup u velikom finalu.

O izuzetnom rezultatu „Budućnosti“, u izdanju od 16. maja 1965. godine, na sportskim stranicama lista „Pobjeda“, između ostalog, pisalo je i sljedeće:

„Neočekivano ali potpuno zasluženo „Budućnost“ se 26. maja na Stadionu JNA, prvi put od kako postoji, bori za pehar Predsjednika Republike. To je uspjeh koji je svojom veličinom i značajem pomračio sve dosadašnje rezultate koje je postigao ovaj klub.“

Prvo finale Kupa u kojem je nastupila „Budućnost“, na programu je bilo 26. maja 1965. godine u Beogradu. Protivnik ’plavih’ bio je „Dinamo“ iz Zagreba, koji je prethodno eliminisao „Partizan“ (3:0) i „Crvenu zvezdu“ (2:0). Pred oko 13 hiljada navijača, zagrebački sastav do prednosti je došao u 19. minutu preko Zambate. Isti igrač je kroz 10 minuta postigao još jedan gol. No, „Budućnost“ je smanjila zaostatak u 35. minutu, i to zahvaljujući pogotku Franovića, čemu je ’doprinio’ i protivnički defanzivac Mesić. Međutim, kako u nastavku duela nije bilo golova, pehar je pripao „Dinamu“, koji je slavio rezultatom 2:1.

Za ekipu trenera Dedovića u prvom finalu u klupskoj istoriji nastupili su Hajduković, Folić, Gardašević, Pavlović, Savković, Kovačević (Ivanović), Šaković, Todorović, Šorban, Ćerić i Franović.

Nastup u Kupu Jugoslavije bio je i posljednji značajniji uspjeh titogradskog sastava u sedmoj dekadi. „Budućnost“ je sezone provodila kao drugoligaš, katkad završavajući takmičenje daleko od vodećih pozicija na tabeli.

U sezoni 1965/66, ’plavi’ su u Drugoj ligi – ’istok’ pokazali dva lica. Dok su na kraju jeseni bili šampioni, proljeće su završili kao devetoplasirani tim. Sljedeće godine, „Budućnost“ je sezonu kraju privela na desetoj poziciji. Bolji učinak donijela je sezona 1967/68, inače posljednja tokom koje je Druga liga bila podijeljena na dvije grupe. „Budućnost“ je završila takmičenje na četvrtom mjestu.

Pet baraža bez uspjeha (1968 – 1973)

Počev od takmičarskog ciklusa 1968/69, Druga savezna liga bila je podijeljena na četiri grupe – a „Budućnost“ je, zajedno sa ostatkom sastava iz Crne Gore, te djelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pridružena novoformiranoj grupi ’jug’.

Tokom prvog izdanja Druge lige – ’jug’, „Budućnost“ je, nakon duge prvenstvene trke sa „Sutjeskom“ i sarajevskom „Bosnom“, osvojila prvo mjesto i time izborila bolji položaj uoči završnog baraža za plasman u Prvu ligu. U prvom kolu doigravanja, rival „Budućnosti“ bio je član drugoligaškog ’istoka’ – ekipa „Trepče“. Nakon minimalnog poraza u Kosovskoj Mitrovici, naš je sastav, slaveći 3:0 u revanšu, obezbijedio prolaz u završnu rundu baraža. Posljednja prepreka prvoligaškom povratku bio je dvomeč protiv „Slobode“ iz Tuzle. Prvi duel bio je na programu šestog jula 1969. na stadionu Tušanj, a okončan je rezultatom 1:1. Iz tog razloga, „Budućnost“ je uz mnogo optimizma dočekala revanš, koji je bio zakazan za Dan državnosti Crne Gore na stadionu pod Goricom. No, nastuprot očekivanjima blizu 18 hiljada gledalaca u Titogradu, plasman u Prvu ligu izborila je „Sloboda“, koja je trijumfovala iznenađujuće ubjedljivo – 0:3. Revanš susret je prekinut u 83. minutu, nakon incidenata tokom kojih je pomoćni sudija pogođen kamenom u glavu.

„Budućnost“ i „Sutjeska“ i sljedeće su sezone bili najbolji sastavi u Drugoj ligi – ’jug’, uz drugačiju raspodjelu pozicija. Naš sastav, naime, završio je takmičenje na drugom mjestu, što je značilo i teži put tokom baraža za popunu prve lige. „Budućnost“ je za prvog rivala u doigravanju dobila „Slogu“ iz Kraljeva, koja je na svom terenu slavila sa 2:0. Ipak, ’plavi’ su sustigli prednost rivala u revanšu (2:0), te je uslijedilo izvođenje jedanaesteraca. Više sreće pod Goricom imala je „Sloga“ (1:4), pa je naš tim u još jedno izdanje domaćih takmičenja ulazio kao drugoligaš.

Uz ekipe iz Titograda i Nikšića, u Drugoj ligi – ’jug’ 1970/71. za pozicije koje vode u baraž do samog se kraja borila i „Bosna“ Visoko. ’Plavi’ su ipak izborili plasman u još jedno doigravanje, i to kao drugoplasirani tim. U uvodnom kolu baraža, „Budućnost“ je igrala protiv „Vardara“. Naša ekipa gotovo da je izgubila šanse za plasman već nakon duela u Skoplju, koji je završen pobjedom domaćih – 3:0. Revanš pod Goricom imao je sličan epilog kao meč protiv „Slobode“, odigran dvije godine ranije. U 79. minutu, pri rezultatu 1:1, došlo je do nereda tokom kojih je golman Vardara pogođen kamenom u glavu. Meč je prekinut, a dalje se plasirao tim iz Skoplja.

Nakon što je „Sutjeska“ obezbijedila povratak u Prvu ligu, „Budućnost“ je, bez ozbiljnije konkurencije, lako osvojila naslov prvaka Druge lige – ’jug’ 1971/72. Četvrti uzastopni nastup u baražu za popunu Prve lige, „Budućnost“ je počela 25. juna 1972. godine, protiv ekipe „Prištine“. U premijernom duelu, odigranom pred 30 hiljada navijača u Prištini, „Budućnost“ je ostvarila povoljnih 2:2. Sedam dana kasnije, ’plavi’ su slavili 1:0. Posljednja prepreka bio je subotički „Spartak“. Prvom susretu u Titogradu prisustvovalo je oko 16 hiljada navijača, a „Budućnost“ je pobijedila 1:0. U revanšu, Spartak je slavio 2:1, a kako u baraž mečevima nije vrijedio gol u gostima – izvođeni su jedanaesterci. ’Plavi’ su još jednom eliminisani nakon penala, rezultatom 7:8.

Sljedeće sezone (1972/73.), „Budućnost“ je još jednom dominirala na drugoligaškom ’jugu’, te je pred njom bio i peti pokušaj da kroz baraž napokon izbori povratak u Prvu ligu. Bilo je to, međutim, novo razočaranje za pristalice titogradskog sastava – a dogodilo se već u prvom kolu doigravanja. Provitnik ’plavih’ ovog je puta bio „Maribor“. Prvi duel odigran je 24. juna 1973. na stadionu Ljudski vrt, gdje je domaćin slavio rezultatom 1:0. U revanšu, uz podršku 20 hiljada posjetilaca, Budućnost je nadoknadila zaostatak (1:0). Pristupilo se izvođenju jedanaesteraca, a „Budućnost“ ni ovog puta nije imala sreće. Titogradski klub poražen je u prvoj seriji penala, rezultatom 2:3.

„Budućnost“ je tokom pet uzastopnih sezona konstantno nastupala u kvalifikacijama za popunu Prve lige, u okviru kojih je odigrala 14 mečeva, a u dva navrata bila je nadomak elitnog ranga. Tri puta eliminisan nakon izvođenja jedanaesteraca, uz dva prekinuta susreta zbog nereda pod Goricom, titogradski tim nije uspio da se domogne toliko željenog cilja.

Povratak nakon 12 godina (1973 – 1976)

Od sezone 1973/74, Druga liga iznova je organizovana kroz dvije grupe, a „Budućnost“ se opet našla među članovima ’istoka’. Pomenutu sezonu ekipa iz glavnog grada Crne Gore završila je na šestoj poziciji.

Sezona 1974/75. napokon je rezultirala dugo priželjkivanim uspjehom na stadionu pod Goricom. Naime, „Budućnost“ je drugoligašku sezonu otvorila sa čak sedam uzastopnih pobjeda. Uz 14 pobjeda, dva remija i poraz, Titograđani su osvojili naslov jesenjeg prvaka. Slično je protekao i nastavak šampionata – te su ’plavi’, uz čak 14 bodova više u odnosu na najbliže konkurente, osvojili prvo mjesto, sa kojim je došao i direktan povratak u Prvu saveznu ligu.

Nakon cijelih 12 godina provedenih u drugoligaškom rangu, „Budućnost“ je opet bila među 18 najkvalitetnijih jugoslovenskih ekipa. Premijerni susret u Prvoj saveznoj ligi 1975/76. ’plave’ je očekivao 17. avgusta, kada je pod Goricom gostovao „Radnički“ iz Kragujevca (2:0). Kroz dvije sedmice, izjednačena je rekordna posjeta na domaćem terenu u klupskoj istoriji – gostovanje splitskog „Hajduka“ (1:2) u Titogradu pratilo je 20 hiljada navijača. Inače, shodno podacima iz godišnjaka Fudbalskog saveza Jugoslavije, mečeve „Budućnosti“ u povratničkoj prvoligaškoj sezoni, u Titogradu je u prosjeku pratilo 13 hiljada navijača.

„Budućnost“ je do posljednjeg kola bila u trci za opstanak, koju je završila sa uspjehom. Titograđani su imali prilično uspješnu jesen, koju su - uz šest pobjeda i tri remija - završili na diobi 11. i 12. pozicije. Takvom učinku doprinijeli su dobri nastupi pod Goricom, gdje su ’plavi’, na devet odigranih utakmica osvojili 13 bodova. U finišu jesenje polusezone, do trijumfa u Titogradu nije mogao ni „Partizan“ (1:1). Tokom proljeća, „Budućnost“ je osvojila jednak broj bodova, što je bilo dovoljno da se nakon 30 odigranih kola nađe na 15. poziciji. Presudne duele u borbi za spas, odigrane u junu pod Goricom. U direktnom duelu za opstanak, prvo je savladan „Radnički“ iz Niša (3:1), da bi kroz dvije sedmice poraz doživjela i „Crvena zvezda“ (1:0). Bodom protiv „Borca“ (0:0) u posljednjem kolu, „Budućnost“ je i formalno očuvala status prvoligaša.

Prve pogotke u najjačem rangu te je sezone postigao napadač Mojaš Radonjić, koji će u istorijat kluba ući kao fudbaler „Budućnosti“ sa rekordnim brojem prvoligaških golova. Naime, od 1975. do 1982, Radonjić je u plavo-bijelom dresu dao 52 pogotka na prvenstvenim utakmicama.

Novo finale Kupa i prvi međunarodni nastupi (1976 – 1977)

Sezona 1976/77. jedna je od najuspješnijih u paragrafima klupskog istorijata koji pripadaju razdoblju SFR Jugoslavije. „Budućnost“ je nadmašila očekivanja i u Prvoj ligi i u Kupu Jugoslavije, gdje je još jednom nastupila u finalu. Uz to, Titograđani su 1977. godine prvi put nastupili u jednom međunarodnom klupskom fudbalskom takmičenju.

U šampionatu, „Budućnost“ je imala dobru sezonu, uz konačan plasman na devetoj poziciji. Za razliku od prethodne godine, borba za opstanak u finišu je izostala, a u glavnom gradu Crne Gore nijedan protivnik nije mogao do pobjede. Naime, „Budućnost“ je na stadionu pod Goricom imala odličan učinak od devet pobjeda i osam remija. Dobrom plasmanu Titograđana u dobroj je mjeri doprinijela i proljećna serija od šest susreta bez poraza, među kojima je bilo pet pobjeda.

Budućnost je tokom sezone, između ostalih, bila bolja od „Partizana“ (2:0) i „Crvene zvezde“ (2:0), dok su ubjedljive pobjede ostvarene protiv „Zagreba“ (4:0), „Napretka“ (4:0) i „Vojvodine“ (4:1).

Novi nezaboravni nastup u Kupu Jugoslavije (1976/77.), predvođena trenerom Markom Valokom, „Budućnost“ je počela tokom jeseni u Prilepu, gdje je savladala drugoligaški sastav „Pobede“ (3:1). U osmini finala, na stadionu pod Goricom savladan je „Rudar“ iz Kaknja (1:0), a prvi teži zadatak u Kupu uslijedio je u narednoj fazi. Rival je bio prvoligaški tim „Sarajeva“, koji je prethodno eliminisao ekipu „Partizana“ (3:0). Tokom dramatičnih 90 minuta u Titogradu, ’plavi’ su slavili rezultatom 3:2. U polufinalu, „Budućnost“ je gostovala „Radničkom“ u Nišu. Meč na Čairu obilježila su brojna uzbuđenja – nakon 90 minuta oba su sastava postigla po gol, a isti je rezultat ostao na snazi i po odigranim produžecima. Stoga, o finalisti su odlučivali jedanaesterci. Kao rijetko koji put u važnim susretima koji su rješavani penal-serijom, „Budućnost“ je imala više uspjeha – slavila je rezultatom 5:4, te su pripreme za veliko finale, drugo u životopisu kluba, mogle da počnu.

Rival našoj ekipi u finalnom duelu bio je „Hajduk“ iz Splita, koji je u prethodnim rundama Kupa Jugoslavije imao lakši zadatak od Titograđana – u četvrtfinalu je nakon penala eliminisao drugoligaški tim „Vardara“, a u polufinalu takođe ekipu iz nižeg ranga, „Novi Sad“ (2:0). Borba timova iz Titograda i Splita za trofej na stadionu „Crvene zvezde“ u Beogradu zakazana je za 24. maj 1977.

Meč je odigran pred 60 hiljada gledalaca i obilježila ga je velika borba u kojoj tokom 90 minuta nije bilo pogodaka. Uslijedili su produžeci. „Hajduk“ je u desetom minutu prvog produžetka došao do prednosti preko Luketina. Potvrda kako će trofej ići u Split uslijedila je u devetom minutu drugog produžetka, kada je mrežu ’plavih’ zatresao Slaviša Žungul. Titograđani su poraženi rezultatom 2:0, no nakon duela dugo se govorilo i o kriterijumima glavnog arbitra Vlada Tauzesa.

Trener Valok u finalu je ukazao priliku sljedećem timu – Vujačić, Janković, Folić (Božović), J. Miročević, Vukčević, Milošević, Kovačević (Vujović), Bošković, Radonjić, A. Miročević, Ljumović.

Tokom proljeća 1977. godine, „Budućnost“ je prvi put nastupila u jednom međunarodnom takmičenju. Naime, ’plavi’ su bili među sudionicima regionalnog Balkanskog kupa, kao članovi grupe ’B’ u kojoj su još bili atinski „Panatinaikos“ i „Vlaznija“ iz Skadra. Naš tim počeo je uspješno – prvog aprila, u Atini je osvojen bod na gostovanju „Panatinaikosu“ (2:2). Dvije sedmice kasnije, ’plavi’ su remizirali i u Skadru (1:1). U trećem kolu, „Budućnost“ je pod Goricom savladala „Vlazniju“ sa 2:0, te je o prvom mjestu, odnosno o učesniku finala Balkanskog kupa odlučivao meč protiv „Panatinaikosa“ u Titogradu. Utakmica je odigrana pred gotovo punim tribinama, no prvi je do vođstva došao grčki sastav, pogotkom Papadimitrijua u šestom minutu. Poravnanje je uslijedilo deset minuta kasnije – strijelac je bio Kovačević. U nastavku je viđen još jedan gol, i to u mreži „Budućnosti“ – pogodak koji je gostima donio pobjedu od 2:1 postigao je Đorđević. Tabela grupe ’B’ nakon šest odigranih kola imala je sljedeći izgled: „Panatinaikos“ 6, „Budućnost“ 4, „Vlaznija“ 2.

Uoči početka priprema za sezonu 1977/78, redovima „Budućnosti“ pristupio je Slavko Vlahović – jedan od igrača kojima pripada posebno mjesto u istoriji kluba. Naime, od 1977. sve do 1991. godine, Vlahović je u dresu „Budućnosti“ odigrao 413 zvaničnih utakmica – među kojima su i 392 prvoligaške. Riječ je o rekordu svih vremena, kada su u pitanju nastupi za najbolji crnogorski fudbalski klub.

Uspjesi u prvenstvu i prvo evropsko iskustvo (1977 – 1981)

„Budućnost“ je u prvoligaškoj sezoni 1977/78. imala još jedan uspješan nastup, koji je počeo uz četiri uzastopne pobjede na domaćem terenu Tokom jeseni, na čijem su kraju imali 14 bodova, ’plavi’ su pred svojim navijačima, između ostalih, savladali „Hajduk“ (2:0), a ubjedljiva pobjeda ostvarena je protiv „Trepče“ (4:1). Iako sa dva kola manje u odnosu na jesen, nastavak je donio još bolji rezultatski učinak „Budućnosti“. Uz tek jedan proljećni poraz pod Goricom, gdje je u posljednjem kolu poražen i „Dinamo“ (2:1), sedmicama uoči kraja postalo je jasno da će titogradski sastav i sljedeće godine biti prvoligaš. ’Plavi’ su takmičenje završili kao jedanaestoplasirani prvoligaš.

Ipak, nijedan prvoligaški performans „Budućnosti“ iz tog razdoblja ne može se uporediti sa sezonom 1978/79. Bio je to jedan od najuspješnijih nastupa u dotadašnjoj klupskoj istoriji. Tokom jeseni, Titograđani su napravili seriju od čak devet utakmica bez poraza. Tokom 17 kola prvog dijela šampionata, ostvareno je devet pobjeda, među kojima i nad „Hajdukom“ (2:1), „Dinamom“ (3:2) i „Partizanom“ (1:0). Sličan učinak „Budućnost“ je imala i u proljećnoj polusezoni, koju je otvorila novom serijom od četiri utakmice bez poraza. Iako je klub iz Titograda imao sasvim izvjesnu priliku da sezonu okonča među četiri najbolje ekipe u Prvoj ligi, na kraju se, sa ekipom „Veleža“, našao na diobi pete i šeste pozicije. Takvom raspletu doprinijelo je i posljednje kolo, kada je Budućnost u Beogradu poražena od „Partizana“ (2:4), kojem je pobjeda bila neophodna za opstanak u ligi.

Sljedeće sezone (1979/80.), prvotimci „Budućnosti“ pružali su daleko skromnija izdanja u odnosu na prethodno vrijeme. Prvoligaško takmičenje otvoreno je uz sedam mečeva bez pobjede, te je bilo izvjesno kako će se tim iz Titograda sve do posljednjeg kola boriti za opstanak. U okviru jeseni, koja je završena uz 14 osvojenih bodova, najzapaženije rezultate „Budućnost“ je ostvarila protiv „Partizana“ (2:0) i na gostovanju „Dinamu“ (0:0). Proljeće je donijelo znatno bolje rezultate, što se posebno odnosi na mečeve pod Goricom, gdje je Budućnost ostvarila šest pobjeda i tri remija. Tog proljeća, među poraženima u Titogradu bili su i „Crvena zvezda“ (2:0), „Hajduk“ (3:1) i „Radnički“ (2:1). U gostima, posebno su značajni bili remiji protiv „Sarajeva“ (2:2) i „Partizana“ (1:1). Zahvaljujući skoru od 18 proljećnih bodova, „Budućnost“ je na kraju osigurala prvoligaški nastup i u narednoj takmičarskoj godini.

Prva liga 1980/81. donijela je povratak ’plavih’ u gornji dio tabele. Jesen, međutim, nije nagovještavala takav epilog. „Budućnost“ je, nalik prethodnoj sezoni, počela nastup sa sedam susreta bez pobjede, te je jesen završila u krugu ekipa koje su strijepjele od ispadanja. No, u nastavku sezone, Titograđani su pokazali sasvim drugo lice, rješavajući pobjedama gotovo polovinu odigranih mečeva. Pritom, „Budućnost“ je bila bolja od „Dinama“ (2:0) i „Hajduka“ (2:0), a neporažena je ostala i na gostovanjima „Crvenoj zvezdi“ (1:1) i „Partizanu“ (0:0). ’Plavi’ su tako, nakon 34 odigrana kola – zahvaljujući najboljoj gol razlici – bili šestoplasirani tim na tabeli, čime su stekli pravo nastupa u međunarodnom Intertoto kupu.

„Budućnost“ je imala zapažen nastup i u Kupu Jugoslavije. U šesnaestini finala, pod Goricom je ubjedljivo poražen „Hajduk“ (4:0), a zatim i još jedan član ’velike četvorke’ – „Crvena zvezda“ (2:1). U četvrtfinalu, Titograđani su u Rijeci nakon jedanaesteraca savladali drugoligaški tim „Orijenta“ (4:2), a eliminacija je uslijedila u polufinalu – na gostovanju „Veležu“ u Mostaru (1:2).

Takmičenje u Intertoto kupu, u sklopu grupe ’D’, „Budućnost“ je počela 27. juna 1981. godine, i to pobjedom na gostovanju austrijskom „Tirolu“ u Inzbruku (3:1). Kroz sedam dana, ’plavi’ su u drugom kolu takođe gostovali, i to švedskoj ekipi „Ester“ u Vekšeu (0:0). Prvi meč pod Goricom, „Budućnost“ je odigrala 11. jula, slaveći protiv danskog „Odenzea“ – 4:2. Naredne sedmice, uslijedio je iznenađujuć poraz od „Tirola“ u Titogradu (1:2), a potom i trijumf nad „Esterom“ (3:1). U posljednjem kolu, „Budućnost“ je osvojila bod na gostovanju „Odenzeu“ (1:1), pa je takmičenje završila kao najbolji tim u grupi ’D’, uz tri pobjede, dva remija i poraz.

Međutim, prilično neuobičajeno, u tom razdoblju, takmičenje po grupama bila je jedina faza Intertoto kupa. Otud, „Budućnost“ je bila među najuspješnijim sudionicima – kao jedan od prvaka devet takmičarskih grupa. Konačna tabela grupe ’D’ bila je sljedeća: „Budućnost“ 8, „Odenze“ 7, „Ester“ 5, „Tirol“ 4.

Prvoligaški kontinuitet (1981 – 1985)

Da „Budućnosti“ pripada zapaženo mjesto u domaćem fudbalu, potvrđeno je i tokom sezone 1981/82. Prvoligaš iz Titograda još jednom je takmičenje završio u gornjem dijelu tabele, no bilo je slično kao i prethodnih godina – jesen loša, a proljeće iznad očekivanja. Tokom prvog dijela takmičenja, ’plavi’ su bili ubjedljivi protiv „Zagreba“ (4:0), a jednak broj golova postigli su i u duelima sa „OFK Beograd“ i „Teteksom“. U posljednjem jesenjem kolu, pod Goricom je poražen i prvak sezone, sastav „Dinama“ (1:0). No, jesenja polusezona zaključena je uz skromnih 15 osvojenih bodova. Proljeće je za „Budućnost“ počelo na najbolji mogući način - sa tri uzastopne pobjede i remijem protiv „Crvene zvezde“ (1:1), Titograđani su se ’odvojili’ od ekipa iz donjeg dijela tabele. Nakon posljednjeg kola, u kojem je „Budućnost“ gostovala „Dinamu“ pred 60 hiljada navijača, naš tim osvojio je osmo mjesto na prvoligaškoj tabeli.

Otvorena teškim porazom od „Rijeke“ (1:5) u Titogradu, sezona 1982/83. nije donijela mnogo spokoja navijačima pod Goricom. ’Plavi’ su do prve pobjede stigli tek u petom kolu protiv OFK „Beograd“ (1:0), a poslije 10 odigranih kola imali su jednak broj bodova. Tokom smiraja jeseni, međutim, ostvareno je više značajnih rezultata – kao što su bile pobjede nad „Crvenom zvezdom“ (2:1) i „Hajdukom“ (1:0), te remi na gostovanju „Partizanu“ (0:0), pa je prva polusezona okončana u sredini tabele. S proljećem je došao i novi pad u formi „Budućnosti“ – osvojeno je svega 13 bodova, a pobjede protiv „Dinama“ (2:1), „Partizana“ (3:2) i „Veleža“ (4:1) učinile su da ’plavi’ ipak izbore opstanak, na kraju kao ekipa na diobi 14. i 15. mjesta tabele.

Sezona 1983/84. u klupskoj će prošlosti – uz još jednu borbu za prvoligaški opstanak – prije svega ostati upamćena po debiju Dejana Savićevića za prvi tim „Budućnosti“. Fudbaler koji je ostavio dubok trag u evropskom fudbalu, legendarni prvotimac našeg sastava, prvi je put u plavo-bijelom dresu nastupio sa tek napunjenih 17 godina – 21. septembra 1983. godine, kao rezerva na gostovanju dubrovačkom sastavu „GOŠK“ u Kupu Jugoslavije. No, zvanični debi Dejana Savićevića na jednoj prvenstvenoj utakmici uslijedio je petog oktobra. Tog dana, „Budućnost“ je pred 15 hiljada navijača ugostila „Crvenu zvezdu“ i slavila 1:0 – a strijelac je bio upravo Dejan Savićević. Bila je to prva od ukupno 131 Savićevićeve prvoligaške utakmice za „Budućnost“, čiji je dres nosio do 1988. godine. U tom periodu, postigao je 35 pogodaka za naš tim.

Uz već pomenutu pobjedu nad šampionskim sastavom „Crvene zvezde“, među posebnim dostignućima ’plavih’ iz te sezone stoje i trijumfi protiv „Dinama“ (3:1), „Partizana“ (1:0), „Rijeke“ (2:0), te ubjedljiv učinak na gostovanju „Vojvodini“ (4:0). Na kraju, „Budućnost“ je obezbijedila opstanak, i to u krugu ekipa plasiranih od 12. do 16. mjesta.

Prvoligaški šampionat 1984/85. za crnogorski fudbal imao je poseban značaj. Bila je to prva sezona u istoriji jugoslovenskog fudbala tokom kojeg su u najjačem rangu nastupala dva kluba iz naše zemlje – uz „Budućnost“, krugu prvoligaša priključila se i „Sutjeska“. Prvo izdanje crnogorskog derbija u elitnom takmičenju odigrano je 25. novembra 1984. u Titogradu, a pred 10 hiljada navijača bolji je bio naš tim – 2:1. U drugom duelu (12. jun 1985.), pred jednakim brojem gledalaca u Nikšiću, isti su suparnici podijelili bodove (0:0).

Inače, i ta je sezona titogradskom sastavu donijela još jednu dramatičnu trku za opstanak. Nastupi ’plavih’ od samog su početka imali turbulentan tok – sezona je otvorena iznenađujućim i teškim porazom od „Željezničara“ u Titogradu (1:4), a već sljedeće sedmice savladan je „Dinamo“ u Zagrebu (1:0). Jesen je završena u donjem dijelu tabele sa 15 bodova, a identičan učinak „Budućnost“ je imala i tokom proljeća. U tom dijelu sezone, posebno su važni bili bodovi osvojeni protiv „Partizana“ (2:1) i „Dinama“ (1:1), ali i odlučujuća serija od četiri posljednja susreta bez poraza – uz pobjedu nad „Rijekom“ (1:0) i remije bez golova protiv „Sutjeske“, „Dinama“ iz Vinkovaca i „Slobode“ iz Tuzle. U duelima sa novim prvakom, ekipom „Sarajeva“, plavi su oba puta remizirali (0:0; 0:0). Spas od ispadanja „Budućnost“ je našla na 15. mjestu prvoligaške tabele.

Sezone u sjenci prvoligaškog skandala (1985 – 1987)

Svi događaji u prvoligaškoj sezoni 1985/86. ostali su u sjenci skandala sa navodima o namještenim utakmicama posljednjeg prvenstvenog kola. Među njima, bio je i duel „Sutjeske“ i „Budućnosti“ u Nikšiću, koji je okončan rezultatom 5:5, a u kojem su oba rivala upravo i tražila spasonosni bod. No, duel kraj Bistrice bio je tek jedan u nizu onih čija je regularnost dovođena u pitanje. Još je skandalozniji bio tok posljednjih 90 minuta u borbi za titulu („Partizan“ – „Željezničar“4:0; „Sarajevo“ – „Crvena zvezda“ 0:4), a pod sumnjom su bili i susreti „Vojvodina“ – „Dinamo“ Zagreb (1:7), „Hajduk“ – „Dinamo“ Vinkovci (5:3), „Čelik“ – „Rijeka“ (1:1), „Velež“ – OFK „Beograd“ (2:3).

Uslijedile su duge procedure, kazne i preinačenja – no, što je za simpatizere ekipe iz Titograda bilo najvažnije, „Budućnost“ je u sezoni 1985/86. osigurala opstanak. Trka za očuvanje prvoligaškog statusa, međutim, nikad nije bila teža – a ’plavi’ su na kraju bili bodovno izjednačeni sa ekipama plasiranim od 13. do 17. mjesta.

Usljed tvrdnji o namještanju, „Budućnost“ je – poput većine prvoligaša – u narednu sezonu ušla sa šest bodova minusa, shodno odluci Fudbalskog saveza Jugoslavije. Naknadno, odlukom Ustavnog suda SFR Jugoslavije, koji nije došao do čvrstih dokaza o namještanju prvoligaških susreta, to je preinačeno, te konačna tabela za sezonu 1986/87. sastavljena bez oduzetih bodova.

Ekipa iz Titograda te je sezone bila neuporedivo uspješnija u odnosu na nekoliko prethodnih sezona. „Budućnost“ je, zajedno sa zagrebačkim „Dinamom“, takmičenje okončala na diobi šeste i sedme pozicije, uz 14 pobjeda, devet remija i 11 poraza. Povratak ’plavih’ u gornji dio prvoligaške tabele ispraćen je posebno značajnim rezultatima protiv „Hajduka“ (0:0; 2:1), „Partizana“ (1:1; 1:1), „Dinama“ (2:1), „Vardara“ (3:0; 0:0) i „Crvene zvezde“ u Beogradu (2:1).

Tim velikih imena (1987 – 1989)

Sa novim šefom struke Stankom Poklepovićem, „Budućnost“ je u sezonu 1987/88. ušla sa jednim od najkvalitetnijih sastava svih vremena – o čemu će najbolje posvjedočiti dekade koje su uslijedile. Među brojnim igračima u pogonu „Budućnosti“ koji će kasnije steći izuzetnu afirmaciju, bio je i tada osamnaestogodišnji napadač Predrag Mijatović, koji je debi u plavo-bijelom dresu imao devetog avgusta 1987, u pobjedi nad „Slobodom“ iz Tuzle (3:0) – kada je postigao i prvi pogodak . U prvom timu plavo-bijelih, Mijatović je proveo dvije i po sezone, tokom kojih je odigrao 72 prvoligaške utakmice, upisujući pritom i deset pogodaka.

Uz Dejana Savićevića i Predraga Mijatovića, za „Budućnost“ su te sezone, između ostalih, nastupali tadašnji i budući reprezentativci Dragoje Leković, Dragoljub i Branko Brnović, Željko Petrović, Branislav i Anto Drobnjak...

Upravo Mijatović, Leković i Branko Brnović u oktobru 1987, kao prvotimci titogradskog prvoligaša, sa Jugoslavijom su osvojili Svjetsko prvenstvo za mlade igrače, koje je održano u Čileu.

Zbog svega navedenog, nije bilo iznenađenje što je prvoligaš iz Titograda pomenutu sezonu završio daleko od zone ugroženih, odnosno u krugu ekipa plasiranih od sedmog do 10. mjesta. Posebno značajne pobjede ’plavi’ su ostvarili protiv „Hajduka“ (2:0; 2:1), „Rada“ (4:1), „Vardara“ (3:0), „Slobode“ (3:0), no treba pomenuti i remije sa „Crvenom zvezdom“ (1:1; 2:2), „Dinamom“ (3:3) i „Veležom“ (1:1).

Sezona u klupskom istorijatu ostaje upamćena i po tome što je „Budućnost“ dobila organizovanu navijačku grupu. Na sjevenoj tribini stadiona pod Goricom počeli su da se okupljaju „varvari“.

Sljedeća prvoligaška sezona (1988/89.), donijela je izmjenu pravila, shodno kojoj su nakon svake neriješene utakmice izvođeni jedanaesterci. Zahvaljujući toj, prilično čudnoj odluci – pobjedniku penala pripao bi osvojeni bod, dok bi poraženi sastav ostajao bez njega. Nastupi „Budućnosti“ bili su skromniji naspram prethodne sezone, a vrijedi pomenuti utakmice protiv „Crvene zvezde“ (2:0), „Hajduka“ (2:1), „Partizana“ (0:0 – 4:2 / penali), „Dinama“ (0:0 – 3:1) i novog prvaka – „Vojvodine“ (1:0). Naš klub završio je šampionat u dijelu tabele od 10. do 14. mjesta.

Finiš sezone iznjedrio je još jedan bitan datum – 28. maj 1989. Te večeri, pod Goricom je odigrana prva utakmica pod reflektorima. Pred devet hiljada gledalaca, „Budućnost“ je lako i ubjedljivo savladala „Rad“ – 3:0.

Raspad Jugoslavije i finale Balkanskog kupa (1989 – 1991)

U predvorje raspada Jugoslavije, „Budućnost“ je ušla kao respektabilan i standardan sudionik Prve savezne lige. Sezonu 1989/90, ’plavi’ su počeli izuzetnom serijom od pet pobjeda na svom terenu. Pod Goricom su redom gubili sastavi „Osijeka“ (2:0), „Partizana“ (2:0), „Borca“ (2:1), „Veleža“ (1:0) i „Sarajeva“ (1:0), a do kraja jeseni ostvarene su i pobjede nad „Dinamom“ (2:0) i „Hajdukom“ (1:0). „Budućnost“ je prvi dio sezone završila u vrhu tabele, uz 19 osvojenih bodova. Međutim, proljećni rezultati bili su neuporedivo slabiji – naš je tim stekao tek 10 godina i sezonu okončao na 10. poziciji. Time je „Budućnost“ stekla pravo nastupa u Balkanskom kupu 1990/91.

U pomenutom međunarodnom takmičenju, gdje je već nastupao 1977. godine, naš je klub imao krajnje zapažen performans. U četvrtfinalu, „Budućnost“ je odigrala dvije utakmice protiv „Tirane“. Prvi meč na programu je bio 19. septembra 1990. u Albaniji i završen je bez pogodaka. Kroz dvije sedmice, ’plavi’ su pod Goricom slavili 2:1 i time se plasirali u polufinale. A tamo ih je čekao najzvučniji rival u regionalnom takmičenju – turski „Galatasaraj“. Tim iz Istanbula gostovao je pod Goricom 23. oktobra, a meč je završen neriješeno (0:0). Revanš je odigran šestog novembra na stadionu Inonu, a epilog je bio iznenađujuć – ’plavi’ su izborili remi (1:1), te su zahvaljujući golu u gostima obezbijedili plasman u finale.

U završnoj borbi za trofej pobjednika Balkanskog kupa, „Budućnost“ je igrala protiv rumunskog sastava „Inter“ iz Sibinja (Sibiu), koji je prethodno eliminisao grčki „OFI“. Prvi duel na programu je bio četvrtog aprila 1991. godine pred ispunjenim tribinama stadiona pod Goricom. Susret je završen bez golova, a za „Budućnost“ su nastupili Leković, Ćalov, Tatar, Božović, Miročević, Saveljić, Mijović, Brnović, Drobnjak, Dmitrović, Šćepanović. Utakmica odluke odigrana je 23. aprila u Rumuniji. Pred 20 hiljada navijača, „Budućnost“ i „Inter“ odigrali su još jedan meč bez pogodaka. Uslijedili su produžeci, a u posljednjem minutu prvog, domaći su došli do prednosti. Ispostaviće se kako je pogodak koji je postigao Nikolae Laurentiu bio dovoljan da rumunski sastav, za koji je nastupao i poznati reprezentativac te zemlje Dorinel Munteanu, uzme pehar. U revanšu, na terenu su bili sljedeći prvotimci „Budućnosti“: Petrović, Mirotić, Saveljić, Miročević, Ćalov, Perović (Tuzović), Rmandić, Dmitrović, Šćepanović (Trenevski), Božović, Dragaš.

Za razliku od uspjeha na međunarodnoj sceni, „Budućnost“ nije imala zapažen nastup u Prvoj ligi (1990/91). U konkurenciji 19 ekipa, osvojeno je 17. mjesto – što je značilo da je pred Titograđanima, prvi put nakon 1975. godine, sezona u drugoligaškom rangu.

Da „Budućnost“ ipak očuva status prvoligaša, uticale su okolnosti na društvenom planu. Političke i međunacioalne tenzije u Jugoslaviji rezultirale su početkom početkom građanskog rata i raspadom države. Bio je to ujedno i kraj priče o najjačem i najpopularnijem domaćem klupskom takmičenju u istoriji sporta na ovim prostorima – velike Prve savezne fudbalske lige u kojoj je „Budućnost“ provela 25 sezona. Zvanično najbolji plasman, ekipa iz Titograda imala je na kraju sezona 1948/49, 1978/79. i 1980/81, osvajajući šestu poziciju na tabeli.

Fudbal pod novim okolnostima (1991 – 1995)

Drastičan pad kvaliteta igre i interesovanja publike, takmičenje pod embargom međunarodnih fudbalskih konfederacija i nastupi u teritorijalno manjoj državi, obilježili su niz narednih godina u domaćem fudbalu.

Priča kreće prvoligaškom sezonom 1991/92, u kojoj nije bilo klubova iz Hrvatske i Slovenije. Do kraja, usljed ratnih sukoba, šampionat će napustiti i bosansko-hercegovački prvoligaši. „Budućnost“ je osvojila 12. mjesto na tabeli, no rezultati i sam fudbal već su bili u drugom planu.

U maju 1992. godine, Ujedinjene nacije uvele su sankcije novouspostavljenoj Saveznoj Republici Jugoslaviji, čije su preostale članice bile Crna Gora i Srbija. One su ispraćene sportskim sankcijama – te klubovi iz domaćeg šampionata više nijesu bili u prilici da nastupaju u međunarodnim fudbalskim takmičenjima. Tokom ljeta 1992, uspostavljeno je i Fudbalsko prvenstvo Makedonije, i u Prvoj saveznoj ligi ostali su tek klubovi iz Crne Gore i Srbije. Iste godine, našem je gradu vraćen prethodni naziv – Podgorica.

U sezoni 1992/93, Prva liga okupila je 19 ekipa, među kojima su prvi put bila tri crnogorska kluba – „Budućnost“, „Sutjeska“ i „Mogren“. Fudbalsko takmičenje pod sportskim embargom, u sjeni ratnih stradanja u regiji, teškog stanja i rekordne hiperinflacije u samoj zemlji, izgubilo je na značaju. „Budućnost“ je, međutim, ostvarila zapažen rezultat. Na 18 prvenstvenih susreta u Podgorici ostvareno je čak 14 pobjeda, uz tek jedan poraz. Pod Goricom su, pritom, zaustavljeni „Partizan“ (3:2) i Crvena zvezda (2:2). Sa druge strane, skroman učinak na gostovanjima učinio je da ’plavi’ sezonu završe uz jednak broj pobjeda i poraza, i to na rasponu od osmog do desetog mjesta na tabeli.

Uoči naredne sezone (1993/94.), Prva liga podijeljena je na ’A’ i ’B’ grupu. Deset kvalitetnijih sastava, među kojima i „Budućnost“, uvršteno je u Prvu ’A’ ligu. Kuriozitet je predstavljalo pravilo prema kojem su četiri najslabije plasirana člana ’A’ lige već na jesen ispadala u ’B’ ligu.

Budućnost je pomenutu sezonu provela u Prvoj ’A’ ligi, no zauzevši na kraju proljeća sedmo mjesto – sljedeće je godine nastupala u ’B’ šampionatu. Nakon skromnog jesenjeg učinka, uslijedilo je maestralno proljeće, tokom kojeg se podgorički prvoligaš kao prvoplasirani tim Prve ’B’ lige vratio u najjače takmičenje.

Izlazak u Evropu (1995 – 2000)

Kako su SR Jugoslaviji 1995. godine ukinute sportske sankcije, „Budućnost“ je kao prvak Prve ’B’ lige na kraju sezone učestvovala u baražu za plasman u evropska takmičenja. Rival ’plavih’ bio je trećeplasirani sastav Prve ’A’ lige – „Vojvodina“. Pobjedniku dvomeča garantovan je plasman u Kup UEFA, dok je poraženi tim očekivao nastup u Intertoto kupu. Prvi duel odigran je šestog juna u Podgorici, a „Budućnost“ je, nošena podrškom šest hiljada navijača, slavila 3:1. Kroz četiri dana, „Vojvodina“ je u Novom Sadu pobijedila rezultatom 5:2, te su ’plavi’ mogli da počnu sa pripremama za nastup u Intertoto kupu.

Evropsku sezonu, „Budućnost“ je počela 25. juna 1995, u istoj grupi sa ekipama „Bajera“ (Njemačka), „OFI“ (Grčka), „Nea Salamina“ (Kipar) i „Tervis“ (Estonija). Kako stadion pod Goricom nije zadovoljavao standarde UEFA, Podgoričani su domaće mečeve u Intertoto kupu igrali na stadionu JNA u Beogradu. U prvom kolu, „Budućnost“ je bila uspješna na gostovanju ekipi „Tervisa“ u Talinu – 3:1. Za našu ekupu, koju je predvodio Dimitrije Mitrović, na toj su utakmici nastupili Kljajević, Maraš, Kaplanović, Čović, Rabrenović, Bulatović (Bošković), Trobok, Sarić, Vukčević, Popović (Jovović), Dmitrović. „Budućnost“ je u narednom duelu u Beogradu dočekala „Nea Salaminu“, a meč je završen bez pobjednika (1:1). Uslijedilo je gostovanje jednoj od najjačih njemačkih, a kako će se nedugo zatim ispostaviti i evropskih ekipa – „Bajeru“ iz Leverkuzena. Pred šest hiljada navijača na „Bajareni“, u redovima protivnika našeg tima nastupili su igrači poput Felera, Šustera, Lupeskua, Toma i Hapala. „Budućnost“ je od „Bajera“ poražena rezultatom 3:0, a u posljednjoj rundi u Beogradu je bolji bio „OFI“ (3:4). Na kraju, konačan poredak u grupi ’7’ bio je sljedeći: „Bajer“ 12, „OFI“ 9, „Nea Salamina“ 4, „Budućnost“ 4, „Tervis“ 0.

Prvu polovinu naredne sezone (1995/96.), podgorički klub provodi u Prvoj ’A’ ligi, a potom slijedi proljeće u ’B’ grupi. Na kraju, ’plavi’ su nastupili u baražu za popunu Prve ’A’ lige, gdje su bili bolji od istoimenog protivnika iz Valjeva (3:0; 0:1).

Broj učesnika Prve ’A’ lige u sezoni 1996/97. povećan je na 12, a pravilo o ispadanju u niži rang nakon jesenje polusezone najzad je ukinuto. ’Plavi’ su nakon 33 prvoligaška kola, uz 39 bodova, osvojili 10. mjesto, te ih je očekivao novi nastup u baražu za opstanak. Rival je bila ekipa „Loznice“, koja je bila i domaćin prve utakmice, okončane bez pogodaka. Revanš pod Goricom pripao je „Budućnosti“ (1:0), koja je sačuvala prvoligaški status.

Bolji učinak, naš je tim imao u Prvoj ’A’ ligi 1997/98. Premda je tokom jeseni bila u seriji od čak 13 utakmica bez pobjede i osvojila tek devet bodova, „Budućnost“ je imala odlično proljeće, koje je završeno na osmoj poziciji. Uz to, u Podgorici do pobjede nijesu mogla tri najjača sastava – „Obilić“ (0:0), „Crvena zvezda“ (1:1) i „Partizan“ (1:1).

Sezona 1998/99. donijela je uspostavljanje Prve lige sa 18 članova, no prekinuta je nakon 24. kola usljed NATO bombardovanja. U momentu prekida, ’plavi’ su bili četrnaestoplasirani sastav uz 26 osvojenih bodova.

Sljedeće godine (1999/00), u konkurenciji je bio čak 21 prvoligaš. Da pristalice „Budućnosti“ neće mnogo brinuti povodom opstanka, postalo je jasno već nakon 12 odigranih kola, kada je naš sastav već imao 21 bod. Sezonu su obilježile visoke pobjede ’plavih’ nad „Vojvodinom“ (4:0), „Spartakom“ (4:0) „Mogrenom“ (4:1). Ipak, prvenstvo će posebno biti upamćeno po utakmici „Budućnost“ – „Partizan“, odigranoj 20. novembra pred osam hiljada navijača. Meč je, naime, imao paradoksalan epilog – ’plavi’ su nadigrali Beograđane i pružili jednu od najboljih igara tokom čitavog niza sezona, a uprkos tome poraženi su rezultatom 4:1. Na kraju, podgorički prvoligaš bio je plasiran na 12. poziciji.

Godine za zaborav (2000 – 2004)

Novi milenijum najavio je sumornu epohu za klub iz glavnog grada. Prvoligaška sezona 2000/01. otvorena je uz tri susreta bez pobjede, a izuzev „Sutjeske“, naš tim dobio je republičkog suparnika u elitnom rangu i u ekipi „Zete“. Kako je vrijeme odmicalo, prvoligaški status „Budućnosti“ – čiji je najbolji strijelac bio golman Žarko Lučić – postajao je sve neizvjesniji. Nakon jeseni, okončane sa 20 bodova, uslijedilo je još slabije proljeće, a nada gotovo da je izgubljena tri kola prije kraja, u direktnom duelu za opstanak, protiv „Rada“ na Banjici (1:4). Kao petnaestoplasirani sastav u konkurenciji 18 ekipa, „Budućnost“ je ispala u niži takmičarski rang.

Bio je to neočekivan epilog, tim prije jer je „Budućnost“ vremenom postala jedan od sastava bez kojih je prvoligaško takmičenje bilo nezamislivo. Time je narušen i kontinuitet od 26 uzastopnih sezona „Budućnosti“ u Prvoj ligi.

Uslijedile su dvije sezone za zaborav, tokom kojih naš klub nije uspijevao da obezbijedi povratak. U Drugoj ligi – ’jug’ 2001/02, „Budućnost“ je bila iza „Mogrena“, da bi sljedeće sezone osvojila tek treće mjesto, i to iza sastava „Koma“ i „Bokelja“. U kojoj mjeri je najveći crnogorski klub doživio sunovrat, najbolje je argumentovati podatkom da je u februaru 2003, eliminisan u prvom kolu republičkog kupa od niželigaške ekipe „Bratstva“.

Najzad, povratak je izboren nakon sezone 2003/04. Urađeno je to sa podmlađenim timom, predvođenim šefom struke Branislavom Milačićem. Budućnost je rutinski odigrala sezonu na drugoligaškom ’jugu’ – od mogućih 108, osvojen je 91 bod, uz 97 postignutih pogodaka na 33 susreta. Na stadion pod Goricom opet se vratila publika – posljednji drugoligaški meč, gradski derbi protiv „Mladosti“ ispratilo je oko pet hiljada navijača.

Uporedo sa tim, počeli su i radovi na stadionu pod Goricom, tokom kojih su izgrađene nove tribine na sjeveru i jugu.

Maestralan povratak i pobjeda nad „Deportivom“ (2004 – 2006)

Prvoligaški povratak „Budućnosti“ bio je posve impresivan. Mladi sastav koji je prethodne godine nastupao u Drugoj ligi pružao je zapažene partije, što je na najbolji način ispratila i publika. Naime, prosječna posjeta pod Goricom u sezoni 2004/05. iznosila je 5.269 gledalaca po susretu, odnosno najviše još od sezone 1985/86. Na sezonu u kojoj je ostvareno niz izuzetnih rezultata, a jesen završena na petoj poziciji, svojevrsnu krunu predstavljala je pobjeda nad „Crvenom zvezdom“ u Beogradu (2:1). Uz 41 bod, „Budućnost“ je poravnala najbolji prvoligaški plasman iz perioda SFR Jugoslavije – osvojivši na kraju šesto mjesto na tabeli. Tim je neočekivanim, no zasluženim uspjehom naš tim ujedno obezbijedio i plasman u Intertoto kup.

Evropski nastup, „Budućnost“ je počela u prvom kolu protiv malteške „Valete“. Prvi duel, odigran 18. juna 2005. u prijestonici mediteranskog ostrva, ostaje upamćen po najubjedljivijoj evropskoj pobjedi u klupskoj istoriji – 5:0. Revanš pod Goricom bio je formalnost, a okončan je rezultatom 2:2. Drugo kolo donijelo je dvomeč protiv najatraktivnijeg kluba u takmičenju.

Voljom žrijeba, rival podgoričkog kluba bio je španski „Deportivo“ iz La Korunje. Tom je duelu prethodio neuobičajen put dva rivala – dok je „Budućnost“ godinu ranije formalno bila drugoligaš, „Deportivo“ je nastupao u polufinalu Lige šampiona. Prvi susret, odigran drugog jula u Španiji, završen je pobjedom domaćeg sastava (3:0). Uprkos tom zaostatku, revanš je u Podgorici dočekan uz veliku euforiju. Pred 10 hiljada gledalaca, što je bio i tadašnji maksimalni kapacitet pod Goricom, prvi dio završen je bez golova. Uslijedilo je poluvrijeme za pamćenje – prvo je Sekulić u 65. minutu pogodio mrežu golmana Moline, a tri minuta prije kraja, na 2:0 povećao je Vujović. Dok je „Budućnost“ u gotovo nestvarnom razvoju događaja tražila put do trećeg pogotka, arbitar Ferenc Bede u nadoknadi je svirao sporan jedanaesterac za goste. Pogodio je Akunja, te je „Deportivo“ prošao u narednu fazu, uprkos porazu rezultatom 2:1. Meč odigran devetog jula 2005., bez sumnje, jedna je od najvećih pobjeda „Budućnosti“ u klupskoj istoriji, a ostvario je sljedeći sastav: Vujadinović, R. Lakić, Čarapić, Perišić, Popović, Mugoša (Vukčević), Raičević, M. Lakić (Đurišić), Sekulić (Bošković), Burzanović, Vujović.

Sljedeća prvoligaška sezona (2005/06) protekla je uz slabija izdanja „Budućnosti“. Jesen je nagovještavala kako će podgorički tim do kraja biti u trci za opstanak, a ona je postala znatno složenija nakon nekoliko proljećnih duela na kojima su, umjesto igrača, odlučivali glavni arbitri. Sve je kulminiralo u 21. kolu, kada je u lokalnom derbiju pod Goricom „Budućnost“ višestruko oštećena protiv „Zete“. ’Plavi’, kojima je poništen regularan gol, a potom uvažen pogodak protivnika iz nedozvoljene pozicije, iz protesta su napustili teren prije završetka utakmice.

Na kraju, konačan poredak na tabeli nije imao bitniji značaj, s obzirom da je Crna Gora, odlukom građana na referendumu 21. maja 2006. godine, obnovila nezavisnost. Time je uspostavljena Prva Crnogorska fudbalska liga, čije je prvo izdanje odigrano u sezoni 2006/07.

Uvodne sezone CFL i prva titula (2006 – 2008)

Crna Gora dobila je svoje fudbalsko prvenstvo, no posljedice proteklih godina ostale su prisutne u domaćem fudbalu. To je bilo posebno izraženo u pogledu rivalstva „Budućnosti“ i „Zete“, koje je obilježilo sezonu 2006/07. Dva kluba vodila su bespoštednu borbu za prvu titulu do posljednjeg kola, uz brojne tenzije. Derbi u Golubovcima, već u četvrtom kolu, nije ni odigran, pošto je rukovodstvo „Zete“ zatvaranjem stadiona ’odgodilo’ meč. No, „Budućnost“ je sezonu počela uz dobar niz od devet utakmica bez primljenog gola, osvojivši zatim i naslov jesenjeg prvaka. Na proljeće, ’plavi’ su u derbiju sezone, pred 10 hiljada navijača pod Goricom, porazili „Zetu“ (1:0), ali ni to nije bilo dovoljno za naslov prvaka. On je pripao ekipi iz Golubovaca, za kojom je drugoplasirana „Budućnost“ zaostajala dva boda.

Kao viceprvak Crne Gore, naš tim stekao je pravo nastupa u Kupu UEFA 2007/08, a tamo ga je čekao dvomeč protiv starih sportskih rivala – „Hajduka“ iz Splita. Prva od dvije epizode dvomeča koji je protekao uz mnogo žara, odigrana je 19. jula 2007. pod Goricom. Pune tribine su ključale, no njih su zadovoljniji napustili gostujući navijači, pošto je meč završen rezultatom 1:1. U revanšu na Poljudu, koji je ispratilo 30 hiljada gledalaca, „Hajduk“ je bio spretniji, te je izjednačenu utakmicu dobio rezultatom 1:0 i time se plasirao u naredno kolo.

Epilog prve sekvence Crnogorske fudbalske lige nije obeshrabrio podgorički tim. Naprotiv. „Budućnost“ je u sezoni 2007/08. osvojila prvi šampionski trofej, a blizu naslova bila je i u Kupu Crne Gore.

Kada je riječ o prvenstvu, ’plavi’ su uz „Zetu“ rivala za trofej dobili i u ekipi „Mogrena“. Trka za titulu opet je trajala skoro do samog kraja, a najuspješnija je bila „Budućnost“, koja je pritom imala bolji skor i u međusobnim duelima sa ključnim oponentima – „Zetom“ (2:1; 0:0; 0:0) i „Mogrenom“ (1:1; 1:1; 3:0). Trofej je osiguran u 32. kolu, na utakmici protiv „Dečića“ (4:0) koju je pod Goricom ispratilo osam hiljada navijača. Inače, domaće utakmice „Budućnosti“ te je sezone u prosjeku prisustvovalo 4.250 gledalaca, što i dalje ostaje rekord od uspostavljanja Crnogorske fudbalske lige.

Tokom prve šampionske sezone, „Budućnost“ je sa klupe predvodio Branko Babić, a naslov prvaka osvojili su sljedeći igrači: Vujadinović, Perišić, Čarapić, Rajović, N. Vuković, Sekulić, Vidović, I. Vuković, Raičević, Lopez, Delić, Đurišić, Vukčević, Bećiraj.

Malo je nedostajalo da „Budućnost“ te sezone postane i vlasnik prve ’duple krune’ u Crnoj Gori. Ipak, u finalu Kupa Crne Gore, naš tim je pod Goricom poražen od „Mogrena“ nakon izvođenja jedanaesteraca.

Uz prvu titulu u klupskoj istoriji, ’plavi’ su tokom ljeta 2008. godine debitovali u Ligi šampiona. U prvom kvalifikacionom kolu, „Budućnost“ se sastala sa prvakom Finske – „Tampere junajtedom“. Prvi duel odigran je u Tampereu 15. jula i okončan je pobjedom domaćih (2:1). U revanšu pod Goricom, „Budućnost“ uprkos velikoj podršci sa tribina nije mogla do pobjede (1:1), te su plasman u narednu fazu takmičenja izborili Finci.

Titula i pehar u kupu tokom pola dekade (2008 – 2013)

’Plavi’ nijesu mogli do odbrane naslova prvaka u sezoni 2008/09. Na kraju, osvojeno je drugo mjesto uz 70 bodova, odnosno četiri manje od prvoplasiranog „Mogrena“. Bilo je to, međutim, dovoljno za nastup u transformisanom Kupu UEFA, koji je preimenovan u Ligu Evrope. U prvom susretu početnog kola, „Budućnost“ je drugog jula 2009. ugostila „Poloniju“ iz Varšave i doživjela poraz 0:2. Sastav iz Podgorice u revanšu, odigranom devetog jula u poljskoj prijestonici, slavio je sa 1:0, ali to je bilo nedovoljno za prolazak u naredno kolo. Bila je to treća uzastopna sezona koja je završena eliminacijom „Budućnosti“ u početnom kolu evropskih klupskih takmičenja.

Sljedeće sezone (2009/10.), tim sa stadiona pod Goricom zastao je na posljednjem koraku ka osvajanju oba nacionalna trofeja. U Prvoj Crnogorskoj fudbalskoj ligi, „Budućnost“ je opet osvojila drugo mjesto, ovog puta iza sastava „Rudara“, koji je na kraju osvojio dva boda više. Upravo „Rudar“ bio je protivnik „Budućnosti“ i u finalu Kupa Crne Gore za sezonu 2009/10. Za naš klub, bio je to četvrti nastup u finalu nacionalnog Kupa u klupskoj istoriji – ujedno i četvrti poraz. Naime, susret odigran 19. maja 2010. godine u Podgorici, pripao je sastavu iz Pljevalja, koji slavio rezultatom 2:1. Podgoričani su time još jednom ostali bez oba nacionalna trofeja.

Tokom ljeta 2010., „Budućnost“ je postigla bolji rezultat u evropskim takmičenjima naspram učinka iz prethodnih godina. Naš je klub sezonu u Ligi Evrope 2010/11. počeo od drugog kola, gdje se sastao sa azerbejdžanskim „Bakuom“. Prvi meč, odigran u gostima, okončan je pobjedom „Bakua“ od 2:1, no usljed administrativnog propusta rivala registrovan je službenim ishodom – pobjedom „Budućnosti“ 3:0. Revanš u Podgorici tako je postao formalnost, a pripao je Azerbejdžancima (1:2). U trećem kolu, ’plave’ je očekivao dvomeč protiv danskog „Brondbija“. Prvi duel na programu je bio pod Goricom 29. jula, a slavili su Danci – 1:2. Isti klub bio je uspješniji i u revanšu u Kopenhagenu – 1:0.

Još jedna, četvrta sezona koju je „Budućnost“ završila kao vicešampion Crne Gore, bila je 2010/11. Ovog puta, borba za titulu pripala je „Mogrenu“, koji je nakon 33 kola bio bodovno izjednačen sa našim sastavom. Ipak, presudili su međusobni susreti, u kojima je uspješniji bio sastav iz Budve (0:2; 1:2; 2:1).

Na neostvarene ambiciju u prvenstvu kroz mjesec se nadovezao i loš nastup u Ligi Evrope. U dvomeču prvog kvalifikacionog kola, „Budućnost“ je eliminisana protiv albanskog predstavnika „Fljamurtarija“ iz Valone (1:3; 2:1).

Crnogorsku fudbalsku ligu 2011/12. obilježila je trka za trofej između „Budućnosti“ i „Rudara“. Za razliku od prije dvije godine, ovog puta uspješniji je bio naš tim – koji je imao impresivnu sezonu. ’Plavi’ su na izuzetan način otvorili šampionat – sa sedam uzastopnih pobjeda, uz gol razliku 19:1. Jesenja titula osvojena je sa 42 boda i 42 postignuta gola – uz više ubjedljivih pobjeda („Zeta“ – 5:0; „Dečić“ – 5:0; „Lovćen“ – 4:0). I proljeće je odmicalo na sličan način, uz rekordnu seriju od deset uzastopnih pobjeda. „Budućnost“ je naposljetku osvojila drugi naslov prvaka u klupskoj istoriji uz tri boda više od „Rudara“. Učinak ’plavih’ bio je izuzetan – osvojeno je 80 bodova, postignuta su 82 gola, a od 33 prvenstvene utakmice pobjedama „Budućnosti“ završeno je 25.

Trener ekipe koja je osvojila drugu titulu bio je Miodrag Radulović, a za prvi tim nastupali su sljedeći igrači: Agović, Kamberović, Đikanović, Peković, Cicmil, Golubović, Radunović, N. Vukčević, Flavio, Kalezić, Bošković, Kojašević, Adrović, Nikač, Mugoša, Radonjić, M. Vukčević.

Nakon nezaboravne domaće sezone, „Budućnost“ je tokom ljeta 2012. očekivao drugi nastup u Ligi šampiona. Ovog puta, u drugom kvalifikacionom kolu, rival je bio prvak Poljske – sastav „Slaska“ iz Vroclava. Prvi meč bio je na programu 18. jula u Podgorici, a otvoren je mnogo boljom igrom „Budućnosti“. Ipak, ’plavi’ su surovo kažnjeni za seriju promašaja – Poljaci su slavili rezultatom 2:0. I u Vroclavu je bolji rival bila „Budućnost“ – ovog puta je i stigla do zaslužene pobjede (1:0), ali ne i dovoljne za plasman u treće kolo.

Ni u sezoni 2012/13. „Budućnost“ nije uspjela da odbrani naslov prvaka Crne Gore. Za razliku od prethodnih sezona, borba za trofej nije trajala do posljednjeg kola - naslov je pripao „Sutjesci“, a „Budućnost“ je sa pet bodova zaostatka završila kao drugoplasirani tim.

Neostvarena ambicija u šampionatu ’kompenzovana’ je prvim naslovom pobjednika nacionalnog Kupa u istoriji kluba. U svom petom finalu, „Budućnost“ je najzad došla do pehara namijenjenog najboljoj ekipi u najmasovnijem domaćem takmičenju. Meč odluke odigran je 22. maja 2013. godine, a rival ’plavih’ pred šest hiljada navijača pod Goricom bio je nikšićki „Čelik“. Utakmica je obilovala brojnim incidentima – kako na terenu, tako i na tribinama, a „Budućnost“ je slavila rezultatom 1:0. Tokom samog susreta, glavni arbitar Dabanović prvo je dosudio jedanaesterac za naš tim, a potom poništio tu odluku, no ’plavi’ su do zaslužene pobjede došli pogotkom Mitra Pekovića u prvom minutu sudijske nadoknade.

Za „Budućnost“, koju je sa klupe vodio Radislav Dragićević, u velikom finalu nastupili su: Agović, Tomković, Peković, Kopitović, N. Vukčević, Raspopović, M. Vukčević, Kamberović, Flavio (Adrović), Radonjić, Mugoša (Nikač).

Godine Bez Trofeja I Veliki Meč Protiv Genka (2013 – 2016)

Uz najslabiji učinak od obnove nezavisnosti Crne Gore, „Budućnost“ je završila sezonu 2013/14. Prvoligaško takmičenje završeno je na četvrtoj poziciji, a ’plavi’ su usljed administrativne greške diskvalifikovani iz Kupa Crne Gore u osmini finala.

Petu sezonu u Ligi Evrope (2014/15.), podgorički je klub otvorio očekivanim pobjedama nad sastavom „Folgore“ iz San Marina (3:0; 2:1), a u narednoj fazi takmičenja bolja je bila kiparska „Omonija“ (0:2; 0:0).

Treće mjesto u Prvoj Crnogorskoj ligi 2014/15. bio je još jedan skroman učinak ’plavih’ u odnosu na očekivanja. Još teži udarac uslijedio je u Ligi Evrope – „Budućnost“ je u prvoj rundi eliminisao letonski „Spartaks“ iz Jurmale (1:3; 0:0).

Nagovještaj boljih vremena za „Budućnost“ donijela je sezona 2015/16. Nakon duge borbe sa gradskim rivalima – ekipom „Mladosti“, ’plavi’ su takmičenje u Prvoj ligi završili na drugom mjestu. Drugog juna 2016., ’plavi’ su nastupili u svom šestom finalu državnog Kupa. Suparnik je bio „Rudar“, a nakon 120 minuta bez golova, uslijedilo je izvođenje jedanaesteraca. Uspješniji su, međutim, bili igrači iz Pljevalja (4:3).

Ljeto 2016. godine donijelo je zapažen nastup našeg kluba u Ligi Evrope. U prvom kolu, „Budućnost“ je savladala „Rabotnički“. Nakon remija u Skoplju (1:1), prolaz je osiguran pobjedom pod Goricom (1:0). U sljedećem kolu, ’plavi’ su se sastali sa „Genkom“ – koji je bio veliki favorit. Sastav iz Belgije tu je ulogu opravdao u prvom duelu, kada je kao domaćin slavio sa 2:0. No, revanš pod Goricom, odigran 21. jula, ostaje upamćen kao jedna od najboljih predstava „Budućnosti“ u Evropi. Već u prvom minutu, ’plavi’ su stekli prednost – pogotkom Radomira Đalovića. Potpunu dominaciju nad jednim od najvećih belgijskih klubova, „Budućnost“ je u 40. minutu krunisala još jednim golom, a strijelac je bio Raičković. Iako su gosti od 74. minuta imali igrača manje u polju, a uprkos brojnim šansama, ’plavi’ ni u produžecima nijesu mogli do trećeg pogotka, koji bi značio i plasman u treće kolo takmičenja. Penal serija još jednom je bila kobna po „Budućnost“ – tim iz Belgije uspio se ’provući’ (2:4). Igra „Budućnosti“, međutim, predstavljala je veliko iznenađenje. ’Plavi’ su bili u predvorju senzacije decenije, sustižući prednost neuporedivo kvalitetnijeg rivala za svega 40 minuta, uz dominaciju tokom cjelokupnog susreta. Trener Miodrag Vukotić te je večeri na teren izveo sljedeći sastav: Dragojević, Radunović, Vukčević, Vušurović, Mitrović, Vujović (Raičević), Raičković, Raspopović, Mirković, Janketić (Pejaković), Đalović.